Kanjon Drine je ispred nas,
Stopamo Mufa, Kiki i ja,
Snijeg se topi, cesta je prazna,
Stao nam je stari kamiondzija.
Planine gole vrle prelomile nam put,
Gazda je vozio vidno neraspolozen,
Vise tuzan no ljut.
Smanjuje brzinu, pripaljuje cigaru,
U mraku mu svijetle oci,
Gazda tihim glasom rece:
Nece ovo, dijeco, na dobro poci.
Jer sve ide unatrag,
Zivimo u plemenima k'o Apaci,
A gde cemo, dijeco, i ja i vi
Nama srce kuca za sve njih.
Probudi me, ovo je neki ruzan san,
Sto manje, dijete, znas to si manje nesretan.
Planine gole vrle prelomile nam put,
Gazda je vozio vidno neraspolozen,
Vise tuzan no ljut.
Hadzije su sebi podijelili rejone,
Dijecu evakuisu avionima,
A ja se osjecam nezgodno,
Kao zebra na Brionima.
A vama ce, dijeco, biti najljepse,
Vi ste navikli rano u krevet,
Uskoro cemo svi mi,
Imati izlaz samo do devet.
Probudi me, ovo je neki ruzan san.
Sto manje, dijete, znas to si manje nesretan.
Kanjon Drine je iza nas,
Ispred nas je ravna Romanija.
Snijeg se topi,
Nista nece zaustaviti dolazak novog proljeca.